Promenite jezik: English
Poručite svoj primerak:  Časopis Arhitekta »
Promenite jezik: English

Megi centar u Oldamu je pažljivo osmišljeni manifest drugačijeg načina razmišljanja o projektovanju zdravstvenih objekata. Kako i sam autor Aleks de Rijke priznaje: „Mislim da naš projekat u potpunosti odgovara na taj izazov, nudeći pacijentima mesto koje odiše podrškom i vedrinom.“ Svojim projektom Megi centra, biro dRMM je ponudio alternativni, zdraviji, pristup projektovanju zdravstvenih objekata.

Lokacija: Oldham, Velika Britanija
Klijent: Maggie’s
Investitor: Stoller dobrotvorno društvo
Autori projekta: dRMM
Godina projektovanja: 2017
Bruto površina: 260 m²
Konsultant za konstrukciju: Booth King
Konsultant za instalacije: Atelier Ten
Konsultant za pejzažnu arhitekturu: Rupert Muldoon
Izvođač radova: F Parkinson
Fotografije: Alex de Rijke, Tony Barwel, Jasmin Sohi, Jon Cardwell

Opšte je poznata tvrdnja kako bolnice i generalno zdravstveni objekti spadaju među tipologije koje su najteže za projektovanje. Često, projektovanju ovih vrsta objekata se pristupa gotovo mehanicistički, sa težnjom da se na što efikasniji način zadovolje standardi, propisi i potrebni kapaciteti, gotovo bez svesti o tome da će u tim prostorima boraviti ljudi, neretko se susrećući sa najtežim životnim izazovima. Tokom poslednje 22 godine, u svetu savremene arhitekture je postala prepoznatljiva institucija takozvanih Megi centara, zdravstvenih objekata sa prevashodno savetodavnom namenom. Dobrotvorna organizacija koja stoji iza Megi centara je osnovana od strane istoričara arhitekture Čarlsa Dženksa (Charles Jencks) i njegove pokojne supruge Megi Kezvik Dženks (Meggie Keswick Jencks) kako bi pružili utehu i podršku obolelima od raka i njihovim porodicama tokom perioda lečenja. Megi je umrla 1995. godine u 53. godini života od raka. Godinu dana kasnije, otvoren je prvi Megi centar u Edinburgu, a objekat u Oldamu je 21. po redu.

U kontekstu savremene arhitekture u Britaniji, institucija Megi centara je postala jednako prestižni ekvivalent efemernim Serpentin paviljonima. Svakako, između te dve institucije najveće i osnovne razlike leže u nameni i trajnosti samih objekata. Sa druge strane, neki od najpoznatijih arhitektonskih biroa i projektanata su svojim radovima doprineli stvaranju izuzetno kvalitetnog opusa projekata savremene arhitekture, objedinjenim u okviru Megi-ja. Za angažovanje vrhunskih autora je svakako u određenoj meri zaslužan cenjeni istoričar Čarls Dženks mada se nekadašnja medicinska sestra, a danas direktorka fondacije Megi Kensvik Dženks, Laura Li, može smatrati jednom od najvećih mecena savremene arhitekture. Među najpoznatijim autorima do sada izvedenih Megi centara su norveški biro nøhetta, AL_A, Zaha Hadid, Frenk Geri i Herzog & de Meuron. Megi centar u Mančesteru, svom rodnom gradu, projektovao je čuveni Norman Foster, koji se pre više od decenije izlečio od raka debelog creva. Projektovanje Megi centra arhitektama pruža priliku da pokušaju da definišu svoju verziju arhitekture koja uliva nadu.

Često, nakon postavljanja dijagnoze, pacijenti se pitaju o uzrocima razvoja raka a sve više dokaza upućuje na prisustvo kancerogenih elemenata u hrani, vodi,  vazduhu i objektima u kojima boravimo.

Megi centar u Oldamu se na najdirektniji način bavi odnosom građene sredine i prepoznatih uzroka raka kroz upotrebu prirodnih, obnovljivih materijala. Cilj Megi centara je pružanje nade pacijentima obolelim od raka kroz arhitekturu.

Ovi centri pacijentima besplatno pružaju svu neophodnu stručnu i savetodavnu pomoć u ambijentima koji svojom koncepcijom u potpunosti odudaraju od uobičajenih bolničkih uslova. Pacijentima se pomaže savetima, umetničkim radionicama, vežbama i relaksacijom. Svi Megi centri su uspostavljeni u okviru kliničkih centara širom Ujedinjenog Kraljevstva.

1. Pristupni most
2. Prostorija za grupne terapije
3. Prostorija za zaposlene
4. Niša za sedenje sa informativnim materijalom
5. Toalet
6. Toalet
7. Soba za konsultacije
8. Trem
9. Kuhinja
10. Atrijum
11. Odeljak za sedenje sa ložištem

Projekat Megi centra u Oldamu je sve samo ne običan, njegova suština leži u njegovom sadržaju daleko više nego u njegovom formalnom izrazu. Arhitektonski biro dRMM iz Londona se u radu na ovom projektu vodio parolom „manje formalnosti, više sadržajnosti“. Zato, projekat Megi centra u Oldamu je svesno daleko više fokusiran na njegov kvalitet sadržaja i ambijentalnost projektovanih prostora a manje na formu, upadljivost i ekspresivnost objekta. U ovom objektu priroda i dnevna svetlost se prožimaju na iznenađujuće načine čemu u velikoj meri doprinosi praznina u njegovom središnjem delu, prostor pun metaforičkog naboja i jedan od glavnih motiva projekta. Uz brojne pozitivne ambijentalne vrednosti, ovaj amorfni atrijum pacijentima omogućava istovremeno vizuelno sagledavanje i povezivanje neba i zemlje u okruženju namenjenom borbi sa opakom bolešću. Upravo u tim aspektima, do izražaja dolazi terapeutsko dejstvo arhitektonskog dela, tj. kvaliteta prostora koji su u njemu stvoreni.

Prema rečima osnivača biroa dRMM, Aleksa de Rijke-a, početna ideja za ovaj projekat se zasnivala na konceptu kućice na drvetu. Prema rečima autora, nakon definisanja te ideje, bilo je jasno da neće biti potrebno još mnogo truda kako bi se spoljašnjost i unutrašnjost što bolje povezale. Tako je u samom svom začetku, projekat postao reakcija na depresivne norme projektovanja zdravstvenih objekata, dokaz da oni mogu biti vedri, svetli i optimistični. Stoga, kliničko okruženje, njegova karakteristična materijalizacija i kolorit su svesno izbegnuti kako bi prostor kod pacijenata izazivao osećaj poverenja, vedrine i ohrabrenja. „Moja bliska poznanica, Lusi Stid Faset se bori sa rakom debelog creva i u velikoj meri mi je pomogla da razumem sa kakvim problemima u prostoru se susreću pacijenti oboleli od raka. Izazova je mnogo, od efekata svetlosti, količine osvetljaja, boje svetlosti pa do izbegavanja upotrebe plastike i metala i njihove zamene predmetima od drveta kako bi se ublažile nus-pojave zračenja.“ Ova izjava autora projekta dodatno naglašava angažovanost arhitekata ali i trud pacijenata i zaposlenih u Megi centrima širom Britanije koji su se bavili temom odnosa arhitekture bolničkih objekata i efekata koje oni izazivaju kod pacijenata.

Sa aspekta materijalizacije, u ovom projektu, pomalo iznenađujuće ako se uzmu u obzir dominantni trendovi u savremenoj arhitekturi, drvo je apsolutno preovlađujući materijal. Spoljašnjost objekta je prekrivena jedinstvenim, posebno osmišljenim i tretiranim drvenim, talasastim panelima koji na suptilan način prizivaju ulogu fasade kao zavese. Projektom je bilo predviđeno i korišćenje drvene vune, prirodnog, ekološkog i održivog izolacionog materijala sa odličnim svojstvima. Linearni raster letvica koje formiraju spušteni plafon predstavlja metaforu polupropusnih ograda i pregrada koje se mogu sresti u poljoprivrednim objektima. U kombinaciji sa jarkom žutom bojom završnog sloja epoksidnog poda od smole i otvorenim vizurama prema atrijumu, nastaje prijatan ambijent, ispunjen toplinom i podrškom. Drvo američke žute topole je korišćeno gotovo u svakom elementu ovog projekta: kao noseća konstrukcija, kao fasadni panel, kao posebno naručen nameštaj. Sva stolarija je proizvedena od američkog belog hrasta.

Megi centar u Oldamu je prvi trajni objekat na svetu, izveden od održivog i unapređenog CLT materijala (cross-laminated timber). Paneli CLT-a nastaju naizmeničnim, poprečnim lepljenjem drvenih ploča čime se postiže značajno veća otpornost panela na udare, savijanje i opterećenje. Najčešće, CLT paneli se sastoje od neparnog broja ploča (između 3 i 7). CLT je nastao ranih 1990-ih godina u Nemačkoj i Austriji, da bi se tek početkom 2000-ih intenzivirao njegov razvoj, pre svega podstaknut potragom za održivim alternativama betonu i čeliku u građevinarstvu širom Evrope i severne Amerike. Opšte je poznato da je globalna građevinska industrija u krizi zbog sve manje dostupnosti peska, osnovne komponente u proizvodnji betona te je pojava i sve veća primena CLT-a jedna od mogućih alternativa najdominantnijem građevinskom materijalu.

Za biro dRMM, ovaj projekat je predstavljao nastavak rada sa CLT-om koji je počeo na projektu škole u Kingsdejlu 2006. godine i nastavio se 2013. instalacijom „beskonačnih stepenica“ tokom Londonskog festivala dizajna. Tom prilikom biro dRMM je sarađivao sa firmom Arup kao konsultantom za konstrukciju i AHEC (američki savet drvne industrije). Imajući u vidu osnovnu namenu Megi centara i željene ambijentalne kvalitete prostora, drvo je vrlo lako odabrano kao primarni materijal. Kao prirodan, topao, obnovljiv i zdrav materijal, drvo u projektu Megi centra u Oldamu dobija dodatno na značaju, naročito u tipologiji zdravstvenih objekata, gde su beton i čelik dominantno zastupljeni materijali. „Drvo, kao materijal, u sebi nosi toplinu, nadu, osećaj povezanosti sa prirodom. Drvo apsorbuje i obrađuje ugljen dioksid, nije toksično i ima izuzetno veliku primenu u svakoj sveri života. Ljudi vole drvo, ali su nažalost, u gradnji zdravstvenih objekata, beton i  čelik podrazumevani materijali.“ svedoči Aleks de Rijke, naglas razmišljajući o pozitivnim aspektima primene drveta kao glavnog materijala u projektovanju bolničkih objekata.

U slučaju ovog objekta, unakrsno su postavljene i sjedinjene ploče od žute topole, vrste drveta karakteristične za istočne delove severne Amerike i neke delove Kine, mada je ovo drvo rasprostranjeno i u Brazilu i Australiji. Ova vrsta drveta se odlikuje izuzetno malom težinom naspram zavidne čvrstine pa se često koristi u industriji nameštaja kao jeftinija zamena za orah i trešnju, kao i u građevinarstvu za oplate, stolariju i suve spojeve mada svojim neprekidnim usavršavanjem osvaja novu primenu kao glavni konstruktivni materijal. Svi korišćeni drveni elementi su noseći i vidni čime do izražaja dolazi raskošna lepota ove vrste drveta. Tavanice u objektu su proizvedene od opiljaka, ostataka procesa nastanka CLT-a tako da u proizvodnji nije bilo gubitaka materijala. CLT je industrijski proizveden i obrađen materijal što ga čini gotovo prefabrikovanim građevinskim elementom. U finalizaciji svakog panela moguće je primeniti sve postupke završne obrade spoljne ili unutrašnje površine kao i precizno sečenje otvora CNC mašinama. Zahvaljujući svojim estetskim kvalitetima, kao i mogućnosti aplikacije završne obrade u samom procesu proizvodnje, CLT paneli ne zahtevaju dodatnu obradu na samom gradilištu.

Kada se koristi kao primarni konstruktivni element, CLT paneli se postavljaju uspravno kako bi vlakna bila orijentisana u pravcu delovanja gravitacije, i na taj način podnela najveće opterećenje. Kada se koriste kao ploče ili krovne ravni, CLT paneli se postavljaju tako da su vlakna većinski orijentisana u pravcu savlađivanja raspona. Megi centar je realizovan korišćenjem više od 20 prefabrikovanih panela CLT-a od američke žute topole. Paneli su varirali u dužini od 0,5 do 12 metara. CLT se može koristiti za proizvodnju zidova, ploča i elemenata drvene konstrukcije čime predstavlja jedan od potencijalno najznačajnijih materijala u gradnji višespratnica. Zbog širine svoje primene, bilo kao glavni građevinski materijal, bilo kao hibridna komponenta uz beton ili čelik, CLT predstavlja izuzetno koristan materijal koji kroz prefabrikaciju može u velikoj meri uticati na budućnost graditeljstva.

Centar je smešten u severnom delu kompleksa Kraljevske bolnice u Oldamu, na mestu gde se nekada nalazila mrtvačnica. Sa tog mesta se pruža otvorena vizura prema Peninima na severu. Oslonjena na vitke stubove, glavna masa objekta lebdi iznad vrta oivičenog borovima, brezama i stablima tulipovca. Iz središnje oaze uzdiže se stablo breze i svojim prisustvom u nivou sprata na najdirektniji način unosi dašak prirode u unutrašnji prostor. Glavni kubus objekta je izdignut od tla kako bi oslobodio prostor za uređenje vrta a samom objektu i njegovom ulaznom tremu se pristupa čeličnim stepeništem sa zadnje strane. Trem se proteže celom pristupnom stranom objekta, pružajući prostor za sedenje na otvorenom. Ulična fasada je prepoznatljiva po prepuštenom volumenu objekta nad kamenom ogradom parcele i velikim prozorskim otvorom koji se proteže gotovo celom širinom objekta. Ovakav, objekat podseća na kanonski primer modernističke vile. Nakon ulaska kroz, pomalo iznenađujuće standardno dimenzionisana vrata, posetilac se susreće sa neočekivanim prostorom, neometanim vizurama prema središnjem vrtu, nebu i Peninima na horizontu. Prostor je čudan jer čula i mozak nisu naviknuti na takve zdravstvene objekte.

Pažljivim promatranjem prostora, nižu se zapažanja o promišljenim ali i slučajnim rešenjima koja su postala sastavni deo projekta Megi centra. Među brojnim posledicama zračenja kom su pacijenti oboleli od raka izloženi je i neutropenija. Ona se može ispoljiti kroz neprijatnost na dodir hladnih površina koje su sveprisutne u savremenim bolničkim objektima. Stoga, jedan od zadataka za projektante je bila promena percepcije bolničkog okruženja u očima pacijenata. Između ostalog, to je bio dodatni razlog korišćenja drveta i mnogih proizvoda od drveta, poput kvaka na vratima. Primena drveta u ovom projektu je samo deo mnogo veće namere da se suštinski utiče na promene procedura i propisa vezanih za bolničke objekte, kako bi pacijentima postali prijatnije i komfornije okruženje.

U središtu objekta se nalazi jedan od najvažnijih elemenata projekta – amorfnom konturom definisana praznina. Upravo ovaj prostorni element, iako prilično jednostavan po  svojoj pojavi, suštinski obogaćuje projekat i ambijent unutrašnjosti centra. Kroz organski oblikovanu, staklenu fasadu atrijuma, posetioci ostvaruju vizuelnu vezu sa  vrtom, stablima koja u njemu rastu, nebom i udaljenim pejzažima planinskog venca Penina. Zahvaljujući amorfnom obliku konture, zastakljeni prostor atrijuma formalno podseća na čuvenu vazu arhitekte Alvara Alta, iz koje, simbolično, izbija stablo breze.

Ovim projektom, biro dRMM je težio ostvarenju nekoliko ciljeva. Jedan od njih je svakako bila praktična primena novog materijala u realizaciji javnog objekta dok se kao drugi može prepoznati želja za projektovanjem arhitekture, na odgovoran način prilagođene svojoj nameni i budućim korisnicima. Jedna od važnih stavki za klijenta je bilo pitanje privatnosti i načini njenog ostvarenja. Kako je suštinski osnova centra otvorenog plana, uz ivice su formirane prostorije namenjene konsultacijama dok poseban detalj predstavlja draperija koja se proteže celom spratnom visinom. Iako prostorom dominira slobodna organizacija otvorenog plana, moguće je ostvariti nekoliko stepeni tišine i samoće.

Prema mišljenju jednog od glavnih projektanata, arhitekte Aleksa de Rijkea, pogled na horizont budi nadu, a onim koji je saglediv iz prostorija centra dominira planinski venac Penina. Na izvestan način, u tom kadru je sadržana suština projekta: umirujući ambijent, izveden od prirodnih materijala, prijatnih svim čulima predstavlja čauru u kojoj oni kojima su podrška i nada najpotrebnije mogu se u miru posvetiti sebi i svom lečenju, uz brojna podsećanja na veličanstvenu lepotu i snagu prirode iz koje dolazimo. Ipak, u ovom kvalitetu se možda krije i skriveni motiv na koji ukazuje Berni Birn, upravnik centra kada kaže: „Ponekad, ljudi se otvaraju i saopštavaju vam svoje najveće strahove upravo u otvorenom prostoru jer ne moraju nužno da vas gledaju u oči već im pogled može lutati prostranstvom oko vas.“ Kontinualna i sveobuhvatna putanja draperije koju je dizajnirala Petra Blejz omogućava stvaranje prostora u prostoru u ovom delu objekta i njegovu laku transformaciju iz otvorenog, gotovo javnog prostora u intiman prostor za konsultacije.

Premisa da “lep prostor osnažuje duh” je za poštovanje, ali u slučaju Megi centra, put do stvaranja takvih prostora je olakšan angažovanjem nekih od najvećih imena savremene arhitekture. Svaki od 20 postojećih Megi centara poseduje iste, opšte kvalitete, prema kojima se ovi centri izdvajaju ali i koji opstaju pored zvučnih imena svojih autora. Ono što karakteriše ovaj centar je upravo manjak upadljivosti ega autora, koji je u potpunosti skrajnut dopadljivim i promišljenim rešenjima, razigranim funkcionalizmom i posebnom pažnjom prema uvek zanemarenim ili podrazumevanim aspektima projekata zdravstvenih objekata. Tako je posebna pažnja usmerena izboru boje veštačkog svetla jer pod određenim osvetljenjem, koža pacijenata obolelih od raka dobija nezdrav ton. Isto tako, nad tremom se nadvija duboka nadstrešnica kako bi pacijentima omogućila boravak na vazduhu jer nakon terapije, pacijenti izbegavaju sunčevu svetlost. U unutrašnjosti se mogu naći pluteni paneli, nastali od ostataka drvene građe od koje je napravljen veliki okrugli sto. Upravo taj okrugli sto od laminirane žute topole olakšava razgovore i ujedno simbolizuje održivost, humanost i gostoprimljivost. Megi centar u Oldamu je pažljivo osmišljeni manifest drugačijeg načina razmišljanja o projektovanju zdravstvenih objekata. Kako i sam autor Aleks de Rijke priznaje: „Mislim da naš projekat u potpunosti odgovara na taj izazov, nudeći pacijentima mesto koje odiše podrškom i vedrinom.“ Svojim projektom Megi centra, biro dRMM je ponudio alternativni, zdraviji, pristup projektovanju zdravstvenih objekata. Procenjuje se da će ovaj centar godišnje posetiti 10.000 ljudi.

Tekst: Predrag Marković d.i.a.

©2020 Arhitekta | Sva prava zadržana.
Svako kopiranje sadržaja bez dozvole je zabranjeno i kažnjivo po zakonu o autorskim pravima.